Persona Non Grata

Sjećate l’ se žurke kod pokojne Marine
i one strašne furke na amfetamine
Možda bi se veče završilo fino
da neko nije acid ubacio u vino

Al evo već kad pričam, da počnem ispočetka
nazvala me je Marina uoči crnog petka
Pričala je planira neku žurku u svom stanu
i spominjala gajbe pive, sex i marihuanu

Odazvah se pozivu kao čestit borac
al rekoh joj – Marina sa mnom dolazi i Moljac
Povedi koga hoćes – reče ona – nema frke
ako povedeš i koji artan ili malo vutre

Došla je i subota a došla je i vutra
ima robe – reče Moljac – da pičimo do jutra
Ušli smo u zgradu i zvonili na vrata
otvori nam Vera, reče – zdravo ja sam Kata

Tu već bilo nam je jasno da se droga jela
Vera umazana ljepilom, iza nje Mirela
Oči joj crvene, u kesici se guši
i kroz bale vrišti – joj pucketaju mi uši

Neko Anonimno biće poče da nam smeta
veli – vidim dečki da ste face, evo svakom po tableta
Kad sam ga upito odakle mu to sredstvo
veli – porijeklo nije važno rođak, važnije je dejstvo

I nastavi on tako, kaže – al pijte ih sa štokom

i dok je on to govorio, zakoluta okom –
Dva dana biće dobro i njemu i tebi
Eno Rizo popi jednu juče i još nije došo sebi

Slušaj Anonimac, bolje je da ideš
riziku da budeš bijen drastično se dižeš –
Anonimac posta crven, ramenima slegnu
okrenu se ode, ne reče nijednu

Kulirali smo po sobi jer smo znali da smo face
raja maše, raja pozdravlja, smješkaju se mace
Jedan pruža čašu, daiquiri s meskalinom
drugi nudi spidom, treći kokainom

Na kauču Mara pukla od ketamina
gola leži masira se, pored nje Sabina
Jezikom palaca kao otrovnica zmija
stenje – hodi malo vamo dečko vlažna sam ko Drina

Ima jedna poslovica koje tu se sjetim
kaže, četiri puta šmrkni ne treba ti peti
I tako se i desi kako mudri predak reče –
Sabina ja sam spreman, reci kuda i ja krećem

U spavaćoj sobi drugi čin se odvijao
zvučao ko pornić, a na zločin podjsećao
I da nije bilo obostrano i na dobrovoljnoj bazi
reko bi neko silovanje u najtežoj fazi

Sabina vrišti – upomoć! Pa vrišti – samo jebi!
u sobi izložba perverzija i pornografskih vježbi
I dok je ona jahala, ko kauboj u bijegu
reče – mogu li dovesti i Larisu i ona voli žegu

Ma dovedi i Larisu – rekoh – dovedi i Katu
Maru, Anu, ako hoćeš Dijanu i Fatu
Jeb je mala put ka bratstvu prečicom jedinstva
što spaja narode i narodnosti, grad, selo, domaćinstva

I dovede Sabina svaku što je htjela
i djevojčadi voljne napuni se soba cijela
Stenje se i vrišti, trlja se i liže
jedna viče – stisni jače! Druga stenje – niže, niže!

I ovaj sabor trajao je skoro četiri sata
dok nisam mogo micat više ni ruke ni vrata
I Sabina mi je onda nešto stavila pod jezik
tako smo se i rastali kako smo se sreli

Od Sabinine medicine u trenu bola nesta
al nestade mi i pameti i zaboravih gdje sam
Al još teže mi je bilo kad zaboravih ko sam
VRATITE MI IDENTITET!!! – u sobi vrištao sam

I u mome deliriju prišo mi je Peđa
u ruci mu je bila neka kutijica smeđa
Iz nje izvadi kapsulu, ja ne vidjeh nikad veće
samo jedna rođak i naći ćeš sebe – samo to mi reče

Kad u nevolji je čovjek i govno bi probo
al je ne mogoh progutat pa je dobro zalih lozom
I kočnice otkazaše na moždanom vehiklu
ludilo mi volan ote i gas do daske stisnu

Povratio sam jednom, pa popio artane
pa povratio opet, pa guto parkopane
Poslije trećeg exa progledo sam opet
onaj Anonimac ispred mene stoji i nudi mi koktel

Popih koktel Anonimčev, kroz mene struja piči
Moljac popi četiri i poče da skiči
Poslije toga pilulica sintetička od Miše
i LSD sa vodkom pred mene staviše

Popio smo piće i sve što bi u njemu
Moljac je već letio po halucinogenom nebu
Soba poče mijenjat boje i oblici varirat
milion zvukova mi poče čula bombardirat

Otvarajte prozor da popričam s Bogom!
imam svijest od 300 tona ne trpim nikog nad sobom
Sad tek shvatam gdje smo, zašto smo i ko smo
sad shvatam planetarni saobraćaj, nuklearnu fuziju i kosmos

Podigo sam ruke i vrišto – BOG JE DANAS SMIJENJEN
u očima mi vatra, u venama mi vrenje
Preuzimam vodstvo i sve što ide uz to
imam hipoteku na zemlju i na ljudstvo

Al kako ja to izrekoh i popeh se na podest
Filip stari vjernik tu uloži protest
Vrisnu bijesno – takve grdne riječi nisi reći trebo
veli – ateisto zbog tog nećes dospjeti na nebo

Sumnjam da je gnjida bila svjesna tog sto reče
al evo objašnjenje za sve prisutne i tebe
Ateista je onaj koji u boga nema vjere
znači nisam ateista, ja vjerujem u sebe

I prišo sam odlučno ko mravojed mravu
i u ogledalu se gledah dok mu stiskah glavu
Kao Biblijski motiv oko mene svjetla
u meni sila neka neljudskog porijekla

I kako sam ga smrsko u meni zapališe se iskre
kažu kad ubiješ prvog ostali su samo cifre
Okrenuh se lagano, iza mene Armin
stisko sam mu lobanju i smrsko je od kamin

Kraj prozora sam pronašo od burbona flašu
i prosuo je na Anu, Peđu i na Rašu
i kresnuo šibicu, lice mi u smijehu –
žurka za vas gotova je na ovome svijetu

Okreno sam se poput vjetra i Mišu flašom puko
Radeta sam za kosu ščepo, kroz sobu ga vuko
Onda sam ih sve skupio zajedno kraj stola
I onda ih satarom presjeko na pola

Na švedskom stolu pronašo sam dva kuhinjska noža
prvog koga sam otvorio biješe mali Joza
Poslije njega Caneta i malu Eminu
padoše ko kruške kasne pred ranu zimu

Ne znam ko je među živim, ne znam ko je mrtav
al nastavih da bodem u sve što se mrda
Nož blista u hodniku, nož zablista u sobi
bila bi tu poprilična lista samo da se vodi

Pojeo sam ekstazi, promjenio glazbu
i plesao sam mahnito ko apač pred vradžbu
I četvrti mi artan pomutio razum
popih Fantu s LSD-om i napadoh Lazu

Laza biješe prikovan na kuhinjski stol
I tu sam čekićem za meso nanosio mu bol
Onda sam mu viljušku u lice zabado
dok čak ni ja nisam njega više prepoznavo

I znoj me je oblivo ko na paklenom roštilju
podero sam odjeću, go skočio na Ljilju –
Ljiljo umrijet ćeš, moraš jer si bila drolja
a i ta flundra pokraj tebe ništa nije bila bolja

Al u svoj onoj krvi, i u svom onom mesu
U srcu mi se desi nešto slično zemljotresu
Odjednom me pogodi narkotička munja
shvatih da sve ovo, sve ovo sam činio za ljubav

I tako go i krvav usto sam sa Ljilje
i u ogledalu se gledo, sad plačem sad se smijem
Podigo sam ruke a suze mi liju
zbog ljubavi sam samo ovdje, vršim selekciju

I tek tada shvatih problema suštinu
u gužvi ovoj nisam mogo nać Marinu
Zbog toga odstranjivah sve jedno po jedno
ljubav ne pita za način, ne pita za sredstvo

I u toaletu dođoh do Marine
sakrila se i jecala iza veš mašine
Prišo sam joj viteški i pružio joj ruku –
Marina ja zbog tebe sam izmučio muku

Al Marina vrisnu
Smiri se Marina, hajde dođi sebi
al ona se otrgnu i dade se u bijeg
vrištah – Marina ti mi trebaš mala kao zimi snijeg!

I lebdio sam za njom pod uticajem spida
sretoh Moljca usput kako liže krv sa zida
Autoputem ljubavi narkotik me tjero
Marina ja te volim – po kući sam se dero

I pronađoh Marinu na prozoru sobe
plače – korak bliže i Marina ode
I u tom trenutku obuze me jeza
rekoh – nemoj Maro, s takvim stvarima se ne zeza

Al parazit jeze u Marini sjedi
strah je strašna materija što može i sunce da sledi
šapnuh – siđi mala nemaš razlog da se bojiš
ljubav svima treba, a znam, znam Maro, da i ti mene voliš

I to kad sam reko ona oči si zatvori
i povračati poče pri pomisli da me voli
I promrlja tiho kroz krompir i salatu –
sreća je što stanujem na trinaestom spratu

I otvori prozor, pogleda u zvijezde
i skoči u bezdan, reče – zbogom svijete
I poče kiša padat, za njom plače nebo
noć zanijemi na tren da čujem kako udari od beton

Zaboli me srce ko da ga neko kida
izgubio sam sluh i govor, nestade mi vida
Čak i Moljac poče plakat, al još krv liže sa zida
moj otok ljubavi potonu kao Atlantida

Stajao sam ukopan, već svitala je zora
sirene ispred zgrade, policijska kola
Ispred vrata zamora glas iz megafona –
ulazimo! lezite sa licem prema podu!

Oružana sila vrata sad probija
galama je u stanu, svuda policija
Ne pravite gluposti – galamio je pandur –  
Ako nas primorate otvorićemo vatru!

Tek sad mi je narkotik mozak napustio
i primjetih u kakvom sam se sranju nalazio
Učinih šta su htjeli, digoh ruke u zrak
za ljubav bi sinoć umro ali sad me biješe strah

Sjetih se svih filmova o zločinu i kazni
sudije i advokati, paragrafi razni
Onda sam se sjetio električnog stolca
i rekoh – on je ubica!! – i pokazah na Moljca

Moljac već je sinoć poslije sedmog spida
odgrizo si jezik lizuć krv sa zida
I kada su mu ruke počeli da vežu
samo su mu oči otkrivale jezu

Ogrnuše me dekom i dadoše mi piće
i od tuđe krvi opraše mi lice
Staviše me u kola, navukoše zastor
mene voze sad u ambulantu a Moljca u zatvor

U hitnoj su me stavili u krevet na točkiće
dobio sam svoju sobu, i jelo i piće
U tom uđe sestra, veli pregled je rutina
biješe lijepa kao slika, reče zove se Marina

I ubrizga mi morfijum, veli da me smiri
i smiri samo savjest, sve ostalo raspiri
Ljubav je ko lomača, tu i nevin gori
Gospođo Marina, mislim da vas volim

„Danas su klinci glupi, pretili i jedu previše čipsa. Puno drkaju po tastaturama. Nekad su ljudi baš zato što nisu imali ništa izlazili vani i vrištali, a sad ono on ima 15 prijatelja na taj kako se to zove face buk? šta ono ima 300 prijatelja, a od tih pustih prijatelja niti zna kako izgleda, ni ko je, ni šta je. Možda je masovni ubojica jebote, a to je njegov prijatelj. Klincima se sve svodi na to da imaju 300 prijatelja na tom face buku. Jebem ja i taj fejsbuk i kompjutere i cijeli internet i sve to. Sve nas to vodi u tri pičke materine. Mladež je otišla u tri pičke materine.“ – Goran Bare

Negdje oko 3 sata od Bareta sam dobio sok, tri cigare i zipo upaljač, a Bambina je dobila potpis na gaće. Hvala, ovo je najljepši poklon za moj 47. rođendan koji je sljedeće godine u kolovozu – kaže Bare. Bare je seks, droga i rokenrol. Bare je vazduh, voda, zemlja, domovina i vjera. Bare je objava, kotrljanje i valjanje. Bare je ljubav visokonaponska. Bare ne svijetli. Bare sijeva.

Leonid Akinfejev se probudi sa limunom u ustima u prepunom javnom gradskom prevozu na zadnjem sjedištu glavom naslonjen na prozor – Oh gospode kakva istina. Bliži se kraj. Ljudska vrsta je iznevjerila dva osnovna stuba na kojima počiva. Ljubav i slobodu. Oh kakva slika. Čovjek ljubav sve češće zamjenjuje racionalnošću a sloboda je već odavno postala vrlo sumnjiva kategorija. Oh gospode kakva istina. Ostali su još samo oni sa fiziološkim strahom i bolom bez osjećaja humanosti, morala i svijesti koji polomljene kičme i pomjerenog razuma bezglavo srljaju u slijepu ulicu samouništenja. Oh kakav prizor čovječanstva. Savremene voštane figure formalnog života kod kojih se sve osim bezdušnosti urušava bauljaju u gomilama. Bliži se kraj. Oh gospode kakva gorka spoznaja. Taj ruski prokletnik zle kobi i spisateljskog duha je imao predskazanje, ostale su još samo njegovi živi mrtvaci. Oh, dolaze po nas na konjima. Prvo na bijelim, pa na crvenim, zatim crnim i zelenim. Apostoli smrti. Potpuno zaslužena kazna nam slijedi. Oh gospode šta učiniše djeca tvoja – vičući Leonid Akinfejev istrča iz vozila.

Na skroz drugom kraju svijeta klinički mrtav gospodin Paja je napisao neku pjesmu o tome kako ga boli mozak

Njene farmerke skinute do pola

i zategnuti hulahop u raskoraku

Potmulo udari karlicom u prazno

to jezivo zvuči u nemirnoj noći

Boli me mozak, ja vrištim u kesu

i spontano ludim, ne daju mi

ja neću

Ujutru guram jezik u rupe zuba

i dugo stojim nag pred ogledalom

Ja vidim patuljka, tetovira djevojčicu

a ona se smije tužno

Boli me mozak, ja vrištim u kesu

I spontano ludim, ne daju mi

ja neću

Drugi gospodin isto na drugom kraju svijeta je napisao pjesmu o tome kako smo svi Bog

Čekaj djede dolazim

ali moram prvo cijeli šaržer

na govna da ispraznim

Pitaj nanu jel tu Bog

Ako jeste nema smisla

mir i red da mu skrnavimo

ali mislim djede da znaš i ti

da i tu njega kao i ovdje

moraćemo čekati

Jer da tu je on ne bi bio Bog

nego dio svega što je

navodno on stvorio

Znači djede ili svi smo Bog

ti, nana, ja i đavo, Lepa Brena, droga, alkohol

ili djede nikada nećemo ga naći

jer je sve ovo bila samo

prevara

Dmitrij Aldonjin za to vrijeme ubrizga bogati šutić veličanstvenog takozvanog zlatnog heroina rastvorenog u c vitaminu i sa balkona stana na 5. spratu primjeti svoga prijatelja Leonida Akinfejeva kako potpuno nag ogrnut bijelim čaršafom, u jednoj ruci noseći smaragd a u drugoj lopatu, s noge na nogu skakuće ulicom.

- Hej zdravo Leonid. Zašto skakućeš? – upita ga odozgo.

- Zdravo Dmitrij. Skakućem jer se veselim zato što sam osjetio miris buđenja i zato što sam otvorio vrata samospoznaje – s ceste mu odgovori Leonid.

- Uredu. Ali ljudi te gledaju, ne ponašaš se primjereno.

- Besjediš koješta. Nije me briga šta će oni pomisliti. I tebi bi bilo bolje da kreneš – zviždukao je Leonid i klicao sreći i zadovoljstvu osjećajući moć.

- A kuda si krenuo?

- Čudni su putevi gospodnji. Idem da se spasim – Leonid Akinfejev odskakuta i izgubi se u svjetlu.

Dmitrij se počeša po glavi – Hej Leonid, stani! – viknu i prestiže ga preko pune linije.

drug se vratio sa privremenog rada iz meksiko sitija i donio predobrog dopa, između ostalog i prekrasnog bijelog u prahu što oplemenjuje ljudske duše sa meksičkih poljana. kaže, čupo ljubavi oko moje zeleno ovo sam premostio samo za tebe, ovako kristalno čistu raskoš nisu kušali ni bogovi sa olimpa. cmok-cmok.

u svanuće nekog dana otvorim vrata doma svoga. upita me stari moj šaljivđija stari roker pink flojdovac sa peškirom na glavi – sine dragi šta ti je to bilo, evo uključen je bojler.

- stari ba neće se oplemenjivač sam izdegustirat. pa ja – kažem i odem u sobu toplu svoju da kofol spavam. niđe sna zgalve samo neki morski plavi žal gdje ćarlija vjetrić mio i neko cvijeće, epopeja odiseja staza suza i staza orhideja. na ulici u 4 sata samo najteža kategorija ljudi. lopovi i ološ, jahači apokalipse, kurvari što su ih žene izbacile iz kuće, raščupane drolje jahačice buradi tek sišle s određenog broja falusa užurbano na trotoaru zakopčavaju svoje kaputiće, poneki pospani žandar i poneki obični građanin koji se vraća s posla.

štastopojo proguto izguto lsd izguto štastopojo pjevaju kanda kodža i nebojša. evo već dva dana kurac ne može da mi se digne. ovo mi se nikad u životu nije desilo, ovo je totalno ludilo. da me vidi onaj svjedok reko bi raspad sistema. ovo nema ni u filmovima dejvida linča a ni u diznilendu. u kafani trešti horsaška muzika za samoubiti se, ljudstvo u stanovitom delirijumu. zove me krasiva moja dražesna, e idi kući odmah i javi se čim dođeš. ma ne brini se ništa milostiva, zar još ne snivaš, slobodno idi na počinak, otpratit će mene dežurno sanitarno vozilo hitne pomoći. šalim se.

adolescentkinje jedva da su barbike iz ruku ispustile šetaju svoja polugola tjelesa u donjem vešu izazovnog karaktera navučenom do ispod rebara. zapitkuju kako mi je ime, zajebavaju i uvaljuju se meni poštenom građaninu. mlada kurtizano savjest je najokrutniji kadija. odstupi dok sam još pri svijesti.

tamo negdje neki mladić priđe nekoj djevojci a njemu priđoše trojica varvara i barskim stolicama ubiše boga u njemu. govorim jaranu, hvalim te svevišnji stvaraoče što nikad u životu nikome nepoznatom prilazio nisam niti ću ikada a nema ni potrebe. dvije hiljade godina poslije kristovog rođenja ko prije djevojci ubiše miloša a gvozdeni kalauz i najljepša vrata otvara. ne mogu da se probudim, mirno spavam sanjam svoje lice.

130 godina kasnije negdje na širem reonu grada Sarajeva 2463 km udaljenom od manastira i groblja Kneza Aleksandra Nevskog u Sankt Peterburgu.

Život je pravo nepredvidiva zajebancija. Ni tražili ga niste a neko vam ga je poklonio, pa onda slučajno ili namjerno oduzeo prije isteka biološkog sata. Nikad ne znate ko će vas sljedeći s merakom zguziti živog na poslu kad se sagnete da dohvatite teret pa vam kurac od obraze obrisat svršivši vam prethodno u usta, ili mrtvog u nekom šipražju pored puta. To najbolje zna iskonski dobri i pošteni čovjek Ferid Muharemović Popušovski iz Ilijaša, skladištar u jednoj fabrici lijekova u Vogošći nadomak Sarajeva.

Tihi, nenametljivi i skormni čovjek Ferid Muharemović Popušovski je već šesti dan bez prestanka sam samcat marljivo radio u pedeset metara dugom nepreglednom hangaru broj 3. Na leđima je nosio desetine paketa s kraja na kraj hangara i slagao ih golim rukama uza zid da bi roba bila pripremljena radnicima iz partnerske firme koji su svakog jutra dolazili i utovarali je u kamione i razvozili po sarajevskim apotekama. Ferid se, iako smrtno izmoren, jako veselio sutrašnjem danu i svome rođendanu za koji mu je šef Nusret Vejsilović Rogolj s Kobilje Glave obećao veliko iznenađenje. Negdje iza ponoći leže u svom ofucanom radničkom kombinezončiću na prostrte kartone po hladnom betonu u ćošak pored viljuškara koji je mjesecima bio u kvaru i pokrivši se malom tankom sivom unicef dekom unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan konačno utonu u miran san. Ujutro u pola sedam radnici iz partnerske firme su ga bezuspješno dozivali s vrata hangara da potpiše preuzimanje robe.

Feride!! Ooo Feride!! – horski je odzvanjalo halom kao i svakog prethodnog jutra, ali Ferid se nije odazivao.

Jedan od četvorice radnika uđe u hangar i krenu da ga traži i dalje ga dozivajući. Ugledavši mu čizme iz humanitarne pomoći kako vire ispod dekice u ćošku pored viljuškara, priđe i otkri ga pa istog trena povika – Ljudi!! Ferid je mrtav!!!

- Ma ne seri ba! – povika jedan s vrata.

- Ne serem majke mi, mrtav je!! Dođite da vidite! – izbezumljeni čovjek viknu rukama se hvatajući za glavu. U tom času trojica radnika koji su stajali na vratima uđoše u hangar.

- Ma daj ba koji ti je kurac, kasnimo!

- Mrtav čovjek evo vidi! – pa pokaza rukom na bijelog i jadnog Ferida koji je zgrčen spokojno ležao pored pokvarenog žutog vuljuškara.

- U jebote. Daj telefon brzo!! – povika jedan.

Šokirani prizorom koji su zatekli radnici partnerske firme odmah pozvaše hitnu pomoć i policiju. Medicinski vještak konstatova smrt. Istog sata nesretni Ferid je odvezen u prosekturu Bare gdje je doktor sudske medicine patolog Hamza Žujo izvršio obdukciju nad tim nevinim nježnim bijelim tijelom i ustvrdio da na Feridu ne postoje nikakvi tragovi nasilja te da je došlo do zatajenja vitalnih organa usljed višesedmične izgladnjelosti i ubitačnog radnog tempa.

Tužna povorka na čelu sa šefom Nusretom Vejsilovićem Rogoljem, nabusitim debeljuškastim brkatim čovječuljkom niskog rasta, okrugle nekako glomazne njuške i špicastog nosa sa dugačkim čibukom u ustima, obučenim u novo mirišljavo odijelo od svile i kadife ukrašeno vezom od zlatne srme, sutradan se teturajući u nevjerici i nepovratnom šoku obezglavljeno kretala prema groblju Bare, budućoj Feridovoj vječnoj kući.

Prije nego što se Feridovo tijelo s odra spusti u postelju od zemlje, sa suzom u oku i drhtajem u glasu šef Nusret Vejsilović Rogolj se popnu na jedno uzvišenje pored i uvlačeći dim kroz dugački čibuk posljednji put se obrati Feridu pred gomilom okupljenih bolom shrvanih ljudi –

E moj Feride, umjesto da smo se danas, u ovu nedjelju, okupili da slavimo tvoj rođendan sa onim predobrim golim ženama koje pristadoše da se skinu za neku crkavicu samo da bi razgalile tvoje dobro srce, mi se okupismo ovdje s tobom ali bez tebe. Neka zna ovaj okupljeni narod i onaj kojem si danas krenuo u susret da si bio dobar čovjek, krotke naravi i nikad pjenušavog karaktera, pun sabura ili što bi se reklo strpljenja, što je rijetkost u ova tranzicijska vremena pretumbanih vrijednosti i problematičnog moralnog ponašanja koja su dobrano poprimila zloćudnu dimenziju. Moj Feride, vazda si bio baksuz u životu. Evo, evo kao da mi sada u uho šapućeš kao onog dana kad smo bili u mojoj vikendici na četiri vode na Poljinama kada si mi lucidno kazao „Šefe haj ti majke ti promjeni onu sijalicu što je pregorila, sa mnom bi i Nikolu Teslu struja ubila“. A da se spominjem slijed tragičnih događaja na čiji pomen mi munja ognjena u srce udara koji su te pratili u minulom prokletom ratu kada ti je granata uletila kroz prozor i tvoju krasnu ženu pogodila direktno u trtičnu kost a osmogodišnje dijete, taj maleni ukras svijeta, koje je samo sjedilo za stolom i kušalo ikar konzervu, zasu kiša vrelog gvožđa. Ostao si bez kučeta i mačeta, ali hrabar i ponosit. Čvrst poput kule bedema, ali sa dušom mekom poput paperja. U ovih petnaest godina koje prođoše u trenu nikad dinara nisi dobio iako si radio časno i pošteno po osamnaest sati dnevno, bivajući tako društveno korisno angažovan da stanovništvo grada Sarajeva i okoline bude na vrijeme opskrbljeno medikamentima. Feride, to nije bilo u domenu moje ličnosti. Ja sam privatizaciju potpuno legalno odradio po svim zakonskim regulativama i sa svom validnom dokumentacijom, samo nisam bio solventan, i to je bila ta stanovita činjenična problematika i ti si to dobro znao jer si bio dobronamjeran, razuman i pametan čovjek. Jedan, ako ne i jedini takav u našem radnom kolektivu i mome privrednom subjektu. Ali sudba kleta je htjela da udari na tvoj personalni i spiritualni integritet, na taj hodajući monument ljudskosti. Ostavio si nas u ovom odsutnom momentu da uvenemo kao ruže, ali ne Feride, ne. Ja evo stameno stojim i obećavam ti u ime svih nas ovdje prisutnih – okupljeni ljudi sinhronizovano klimnuše glavom – da ćemo smoći snage da ne posustanemo i da duhom ne klonemo u ovim teškim i bolnim trenucima te da nastavimo dalje hrabro koračati kao što si to ti činio poput velikog gospodina i mitskog junaka tranzicijske Bosne Sirfiza Mutapčića zvanog Gromada iz Tarčina koji svoje kosti ostavi na svježem katranu nesretnim slučajem pritisnut nekoliko tona teškim betonskim blokom dok je tiho i gotovo nevidljivo izljevao prvi sloj asfalta na dionici autoputa Jošanica – Kakanj, koji ti je bio jedini uzor u životu i tvoja zvijezda vodilja – pa mu neprimjetno dvije suze ko dva suha bisera sjuriše niz srkletom zajapurene obraze i nastavi češkajući se po genitalijama – Tvoj duh će uvijek lebditi nad mojom firmom i našom društvenom svojinom, od koje se nisi odvajao ni tijelom ni dušom do posljednjeg dana života svoga. Tvoja plemenitost i dobroćinstvo zaslužuju puno više od ovog veleljepnog nadgrobnog spomenika kojeg sam lično naručio i dao da se izradi i koji će dok je svijeta i vijeka, poput kule babilonske, podsjećati na tebe, tvoju ličnost i na tvoju duhovnu gabaritnost, i budućim pokoljenjima biti svjetlo svetog grala ovozemaljskog saznanja. Idi Feride, ti plemeniti čovječe i ljudski kolosu. Idi sada, prhni poput ptice pitome i hitaj svojima ka kraljevstvu nebeskom i ne okreći se za ovim bijednim svijetom jer te on kao takav ne zaslužuje. Zaboraviti te nikada nećemo, i zapamti, nama je država i otac i majka, dok je države biće i novca a ne samo onih što ih zanima samo novac. Vječno ćeš živjeti u našim srcima i dušama našim napaćenim. 

Šef Nusret Vejsilović Rogolj sa suzama u očima i nožem u grudima u jednom dahu završi svoj nadahnuti govor nad Feridovim vječnim počivalištem ophrvan bolom i tugom neizrecivom pa se istog trena izgubi niz padinu. Uz jauke i krike koji su navirali iz dubina bolom smrvljenih duša svih pet očajnih ljudi, lopate zatrpaše Feridovu raku i njega u njoj.

Nije prošlo ni petnaest dana od ovog tragičnog događaja koji je potresao bit svakog duševnog čovjeka kao živog bića koje počiva na osjećajnosti,  kad jedne noći dva smušena razbojnika nenadano pohodiše širi lokalitet groblja.

- E evo ovdje ćemo – zadihano reče jedan razbojnik probijajući se kroz gusto šipražje.

- Haj valja – reče onaj drugi iza njega.

- E vidiš taman fino ovdje. Sad nas ne vide da me jebeš – sjedoše na zemlju i izvadiše kasetofone ispod jakni pa kresnuše upaljač da koliko toliko osvjetle prostor čekajući da policija ode sa druma.

- E divi ovo. Šta je ba ovo?? – upita se onaj drugi i iz zemlje iščupa neku daskicu koju opipa pod rukom – Eki letve – pa mu je dodade.

- Imaju i slova neka – reče onaj prvi pa se zagleda u komad trulog drveta.

- Ma letva ko letva ba.

- Ma piše nešto ba. Vidi – pa rukom protrlja po površini daskice.

- Daj da vidim. Divi fakat nešto piše....kredom. De ba upali taj upaljač fino – onaj drugi pojača plamen.

- F ... e ... nešto R .... iD... ne vidi se fino.

- Jebi mi mater ako ne piše Ferid – kaza pa sav u čudu iskezi facu nad otvorenim plamenom upaljača.

- Ćuj Ferid. Da ovo nije grob ba?? – zapita se.

- Ovo grob?? Daj ba ne provaljuj se čovječe.

- Pa šta je onda??

- Ne niži đerdan besmislica, što bi meni reko moj rahmetli Reuf. Jedino ako se štakor zove Ferid. Majke mi mile ti si glup. Pa vidiš li ti tamo koliko je groblje. Ko će ba ovdje insana sahranit?? –  pa ga udari otvorenim dlanom u potiljak na što se ovaj ponizno skruši, ali si ipak dade malo kuraži

- Eh eto nek sam ja glup a ti si pametan.

- Šuti ba nemoj me nervirat spucaću te opet hoću rahmeta mi. Ja ba ne bi imo srca i duše ni štakora u ovoj jazbini sahraniti a kamoli insana – pljunu i odmah nastavi –  E eno ode murija. Hajmo. Ovog Ferida ću ponijeti taman da s njim prebijem Hajru seljaka što me zajebavo – reče pa naredi ađutantu da sa zemlje pokupi kasetofone. Ustade i sa daskicom u rukama krenu nazad da se probija prema drumu kroz gusto šipražje dok ga je ađutant u stopu pratio.

Ta dvojica razbojnika te noći nesvjesno počiniše gnusan čin. Sa Feridove vječne kuće ukradoše nadgrobni spomenik na kojem je bilo ispisano Feridovo ime. Danas na tom zapuštenom mjestu zatrpanom smećem ne postoji nikakav trag, nikakvo obilježje koje kazuje da tu u vječnom miru počiva iskonski dobri i pošteni čovjek Ferid Muharemović Popušovski iz Ilijaša.

Nikita Maksimilijan Solženjicin izvadi žvaku iz usta i ostavi je na veš mašinu. Sveže kosu, pogleda se u ogledalo, odvrne slavinu, nagne glavu nad umivaonik i pet puta se rukama punih hladne vode pljusne po licu. Opere zube, kažiprstom i palcem povuče donje kapke pa se opet približi ogledalu. Još nekoliko puta se zapljusne vodom, zavrne slavinu, peškirom obriše lice, uzme žvaku nazad zatim se vrati u sobu. Stane na prozor koji je gledao na svjetlima obasjani Nevski Prospekt i na vjetrometini zapali još jednu cigaru pažljivo promatrajući šarene šišmiše koji su oblijetali oko ulične svjetiljke i jednog uličara koji mu je prije nepunih pola sata na ulici skrušeno zatražio pola rublje da kupi pecivo kako poguren sjedi na vrhu tobogana.

- Hej maljčik, hvataj! – povika s prozora i zafrljaci zamotanu kesicu s dvije rublje.

Uličar dotrča, pokupi kesicu s asfalta i zavrati glavu – Oh spasiba boljšoj, nemaš pojma koliko si me poguro! Spasiba privet privet! – poskoči i dražesno uzviknu pa odskakuta preko parka.

Nikita Maksimilijan Solženjicin baci opušak u bezdan koji u mraku ostavi svjetlucavi trag i ispljune žvaku, zatvori prozor, sjedne na krevet i nakapa nekoliko propolis kapi na kocku šećera, pusti da mu sama sklizne niz ždrijelo pa se spusti na počinak.

Nataša Isinbajeva se pomoli na vratima sobe sa četkicom za zube u ustima

- Nemoj zaspati, eto i mene – izblijedjelog lica prozbori nekako kroz usta puna kaladonta koji joj je curio niz bradu.

Nataša Isinbajeva ugasi sobnu svjetiljku pa se u krevetu privi uz Nikitu Maksimilijana Solženjicina i navuče pokrivač do ušiju. Sljedećeg trenutka u sobi se začu mnoštvo potmulih trenja koja su proizvodila metalni zvuk. Kao da su pandže ili zubi grebali po bakrenoj žici. To je bilo popraćeno svim vrstama sitnih oštrih krikova koji su se na momente pretvarali u zvižduke. Nataša Isinbajeva, čuvši uzbunu u svojoj glavi, sleđena od užasa gurne laktom Nikitu Maksimilijana Solženjicina koji je mirno spavao pa ga tiho ispod pokrivača zovnu zadržavajući dah

- Nikita

- Ej – učini Nikita tek što je otvorio jedno oko i malo podiže glavu.

- Čuješ li ovo?

- Koje?

- Nešto je u sobi

- To su bijeli miševi. Reko sam ti da će doći – odgovori on i opet spusti glavu na jastuk.

Miševi koji su se na stotine naselili u glave pristojno su se ponašali zbog plamena svjetiljke dok je ona gorjela, ali čim se ova šupljina zamračila nasrnuli su u gomilama, uspuzali do vrha, grizli moždane čvorove, kao da su htjeli probušiti kosti lobanje i što prije izaći vani. Nataša Isinbajeva nije mogla zaspati.

- Nikita – ponovi ona.

- Šta je sad?

- Kad će otići? – upita.

Drhtaj joj je prolazio kroz tijelo.

- Ne znam

Nikita Maksimilijan Solženjicin je u svome životu više puta vidio bijele miševe iz porodice triptamin alkaloida i nije ih se plašio, naprotiv, njihov zvuk njegovom uhu je zvučao kao najdivnija poezija. Ovo objašnjenje malo umiri Natašu Isinbajevu. Ipak ona još jednom podiže glas

- Nikita

- Ej – opet učini on.

- Hoće li doći mačke?

- Ne znam. Meni nikad nisu dolazile. I da dođu ovi miševu jedu mačke

Ovo drugo objašnjenje razbi utisak prvog i Nataša Isinbajeva opet poče drhtati. Dijalog na jastuku u mraku se nastavi po četvrti put

- Nikita

- Kaži

- Koga su to pojeli?

- Pa mačku

Djevuška Nataša Isinbajeva zaprepeštena bijelim miševima koji jedu mačke pribijena uz Nikitin nos nastavi

- A hoće li oni pojesti i nas? – iskolači oči u mrak ispod pokrivača.

- Hoće ako budemo razmišljali o njima – odgovori on.

Natašin užas dostigao je vrhunac. Navuče pokrivač preko cijele glave, savi koljena pa ih zabi ravno u Nikitin stomak i rukama prekri lice, ali Nikita dodade

- Opusti se poput prepelice, u pjesmi je trista pjevača djeca su vojska najjača. Šuti i spavaj

- Ja hoću na klackalicu – promrmlja kroz dlanove.

U isto vrijeme Nikita udari čvoku Nataši, ona se priljubi uz njega i umiri se. Tišina je ponovo nastupila oko njih. Šum glasova je zaplašio i rastjerao miševe.

Nikita Maksimilijan Solženjicin i Nataša Isinbajeva utonuše u san nošeni neslućenim brzinama planetarnim saobraćajem. Noćni časovi su prolazili, sjena je pokrivala Nevski Prospekt, jesenji vjetar pomiješan sa kišom duvao je na mahove. U zoru oko podne ptica je pjevala sa Ermitaža a uličar je ležao na toboganu.

Jedan sat poslije ponoći je upravo otkucavao na Kazanskoj katedrali u Sankt Petersburgu kada su Nikita Maksimilijan Solženjicin i Nataša Isinbajeva stigli u krčmu Petropavlovska u koju zalaze dugo godina. Nikita Maksimilijan Solženjicin gurne vrata, propusti Natašu Isinbajevu da uđe, ukrsti ruke, pusti da se zalupe vrata koja ga lupiše po ramenima i zagleda se u krčmu punu stolova, ljudi i dima, zatim u znak pozdrava klimne glavom domaćinu i kelnerima. Jedan glas odjekivao je u ovoj magli, živo prekidan drugim glasom. To je Aleksej Šostakovič govorio sa svojim protivnikom. Aleksej Šostakovič je sjedio na drugom kraju krčme pod zagušenim svjetlom za stolom preko puta jedne druge ličnosti. Stol je bio načičkan dominama sa nekoliko širokih niskih čaša u kojima je na dnu bilo neko tamno piće. Sa lijeve strane istog stola nervozno sjedi oskudno odjevena i napadno našminkana žena. Aleksej Šostakovič je jako udario šakom po stolu:

- Dvaput šest.

- Četiri.

- Drolja. Nemam više.

- Ti si završio. Dva.

- Šest.

- Tri.

- Kec.

- Ja stavljam.

- Jebem ti boga.

- Slabo.

- Sad ti.

- Napravio sam grešku.

- Dobar si ti.

- Petnaest.

- Ona meni dijete da odvede. Jebaću joj mrtvu majku.

- Još sedam gore.

- To mi se čini dvadeset i dva. Dvadeset i dva!

Žena nediskretno pred punom salom zadignu suknju pa namjesti crnu čarapu na desnoj nozi.

Aleksej Šostakovič se halapljivo nasmija i prstima pređe preko usana koje prethodno obliza.

- Nisi očekivao dvaput šest. Da sam ga stavio na početku to bi promjenilo cijelu igru – nastavi druga ličnost.

- Dva.

- Kec.

- Kec!? E lijepo. Pet.

- Nemam.

- Mislim da si ti stavljao.

- Jesam.

- Prazno.

- Hmmm.

- Al te služi sreća bog te jebo – Aleksej Šostakovič ne dižući oči sa stola otpuhnu gusti duhanski dim kroz baburasti nos.

- Kec.

- Ni pet ni kec. To je glupo od tebe.

- Domino! – uzviknu nepoznata ličnost i uspravi se.

- Jebem te živote! Idemo Olga – uzrujano reče Aleksej Šostakovič i na stol baci malu platnenu vrećicu punu rubalja koje se razletiše posvuda.

- Dobro veče Nikita, dobro veče Nataša – reče namrštenog lica i čvrstog pogleda i mahnu rukom Aleksej Šostakovič u već vidno pripitom stanju ubrzano prolazeći pored njihovog stola dok ga je u stopu pratila tajanstvena žena.

- Dobro veče – odvratiše oni u isti glas.

To je sve što su mladi Nikita Maksimilijan Solženjicin i Nataša Isinbajeva vidjeli i čuli te noći u krčmi Petropavlovska u Sankt Petersburgu.

debeli komšija na šestom spratu u zgradi preko puta drži golubove svaki dan oko 6 sati poslije podne pušta po četiri goluba prvo bijeli pa onda ovi ostali golubovi ovi ostali liče na obične golubove a bijeli su bijeli ko snijeg i prelijepi po letu se vidi da su ovo neki otmjeni golubovi a ne oni obični ohrndane fukare svi su prelijepi i dolaze meni na prozor dok ih gledam zamišljam kad moj komšija ima ovako prekrasne golubove kakve onda golubove ima emir od katara šeik aman bin mohammed khalid abdolah nešto kome voda za kamile svakog jutra dolazi sa finskih gejzira sigurno ima još ljepše i bolje golubove od moga komšije koji se češe po velikim otegnutim sisama dok ih gleda kako prelijepo lete i onda se golubovi vrate kući stalno slušam kako na televiziji ponavljaju riječ suživot to je užasna riječ u bosni se nikad nije živjelo jedni pored drugih nego jedni sa drugima ako nema života jebo onda i suživot suživot je patnja za sadiste i mazohiste ko misli drugačije nije u pravu i neće dobiti bijelog u prahu koje oplemenjuje ljudske duše i ostat će duše svoje neoplemenjene živim sam već nekoliko dana mama i tata su otišli možda su me i napustili ko zna šalim se zaboravio sam gdje su otišli imam para ali mrsko mi izaći vani u prodavnicu kupio sam samo šteku cigara prošle sedmice kad sam bio u kladionici sergej aleksandrovič monia mi je i večeras svojom trojkom sa zvukom sirene donio 200 maraka u djep ko je sretan ni u hali nije gladan bambina se doselila kod mene da nema bambine umro bi od gladi ali se vodim onim što su rekli pametni ljudi da se ne može živjeti samo bez vode jer vodu mogu sam natočiti ali ne i otvoriti konzervu tunjevine bambina već 8 godina samo pravi predobre uštipke ko je dobar čovjek dobije bambinin predobar uštipak u četvrtak a večeras ja spavam do zida.

Rad oslobađa od života. Kada upitate gospodina Šarunasa Jasikevičiusa kad će plata on uvijek kaže U četvrtak. Prođe od tad 13 četvrtaka a skromna plata ne dođe k nama. Kažu da ju je kod Hadžića satro voz. Uzimam na kladionici 575 maraka, dajem sam sebi otkaz i poput ptice pitome hitam ka nebeskom plavetnilu da se hermetički zatvorim u sobu 20 dana i da gledam košarku ko gospodin u miru i tišini doma svoga u gaćama sa nogama na stolu jer ne kuju se konji po mjesecu već po danu i žarkome suncu.

Bezbrižno hodam ulicom vračajući se iz kladionice kada mi u susret priđoše dvije simpatične djevojke i prekidoše mi misli o vinogradu i maslačcima. Prva je sagorila u prevelikoj želji da mi nešto kaže pa je obuze napad ničim izazvanog nekontrolisanog smijeha.

- Da li si zainteresovan za mikrokredite Prizma? – upita me druga pružajući mi neki letak.    

- Hvala, doviđenja – postavim zonski presing kao najagresivniji oblik odbrane, iz pristojnosti  uzmem taj list papira i nastavim svojim putem. Kikoćući se te dvije simpatične djevojke krenuše za mnom još pedeset metara i odigraše brz kontranapad po krilima dva na jedan.

- Momak, jesi li zainteresovan!? – doviknu jedna.

Okrenuh se, iz zonskog presinga pređoh u disciplinovanu zonsku odbranu čovjek na čovjeka i kazah im – Hvala za vašu plemenitu enormnu zainteresovanost vas personalno i vaše organizacije koju svesrdno iskazujete za moju šarmantnu ličnost, ali zaista nisam zainteresovan. Dobio sam na kladionici i idem kući da čekam Eurobasket i ništa me drugo ne zanima. Hvala još jednom i doviđenja – odgovorih tako i u tom trenutku njihova srca ispunih tugom neizrecivom. Kikot djevojački ophrvan razočarenjem naprasno splasnu a ja ponovo u miru nastavih putem doma svoga. Zar ne bi bilo ljepše sad misliti na vinograd.

"Whenever I try to remember my dreams, I always turn 'em into stories. But dreams are like life. You can't catch it with your hands because you can't catch something you don't really see. If you believe in your dreams, you could be sure that any force, a tornado, a volcano or a typhoon, wouldn't be able to knock you out of love; because love exists on its own.“ – Axel Blackmar

"I'm not going to die. I'm going to live forever until one day I wake up." – Grace Stalker

NEMA KRAJA, zato što je život negdje drugdje

Ovako piše na kraju filma „Slučaj Harms“.

Frano Lasić je Danil Harms. A gdje ste vidjeli Franu Lasića bez šala?

Samo more sve je znalo.

Jedan čovjek je svojevremeno napisao da je Harms rekao kako mu je Gogolj kazao da i kad ti se ne piše treba zapisati da ti se ne piše.

Nekoliko mjeseci nakon što je u jesen 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, građanin svijeta Ivo Andrić je zamišljen opušteno šetao uz desnu obalu Miljacke kad se začuo glas jednog običnog bosanskog čovjeka lucidne naravi iz obližnje starogradske kafane – Halo pisac, napiše l` se šta!?

Nakon što sam se slikao sa njim Michael Haneke mi reče češkajući se po svojoj bijeloj bradi da je film dvadeset četiri laži u sekundi u službi istine, ili u službi pokušaja da se nađe istina, što je zapravo obrnuta izreka Jean-Luc Godarda da je film istina, dvadeset četiri slike u sekundi.

Ja mislim da su svi oni upravu.

A ko je upravu dobije bijelog u prahu.

Bijeli taksi klizi niz ulicu kroz ljetno pariško jutro. Široke avenije su tihe, prodavnice zatvorene. Iz pekare dopire miris svježeg hljeba. Na semaforu crveno svjetlo, pažnju mi privlači nekakvo komešanje. Mladić u plavom radničkom kombinezonu pomalja se iz otvora na trotoaru. Duge kose svezane u rep, sa lampom na glavi. Za njim se pojavljuje lijepa djevojka noseći fenjer. Dugih, vitkih nogu, u bijeloj bluzi i vrlo kratkom šorcu. Oboje nose gumene čizme do koljena, oboje su isflekani šarenim bojama. Mladić navlači gvozdeni poklopac na otvor, uzima lijepu djevojku za ruku, da bi zatim oboje uz osmjeh otrčali niz ulicu.

Probudio me komarac iz tog predobrog sna. Taj maleni nitkov mi je zujao na uhu. Kao da se tu noć cijeli jebeni nebeski svod sručio u moj zvukovod. Ustao sam iz kreveta i žmireći upalio svjetlo. Pogledao sam na sat ali nisam vidio koliko je sati. Psovao sam boga ili tako nekog i uzeo majicu da njom okončam njegov maleni prokleti život.

Meursault je odnekud ušao u sobu – Šta je bilo ba? – upitao je Meursault valjda.

Šta je ba Meursault, šta zijevaš?  Il pomozi il razguli! – tako nešto sam reko i nastavio po zidovima tražiti malog zlikovca.

Svašta – reče Meursault tako nekako i zatvori vrata pa nestade u nepoznatom pravcu.

Ukaži se nitkove! – tako sam govorio sigurno.

Nakon pola sata klonuo sam više tijelom nego duhom i vratio se u krevet.

Bambina je spavala u nekoj treš pidžami kao da se ništa ne dešava.

Nabio sam cijelu deku na glavu i obgrljen nježnom indiferentnošću svijeta spokojno zaspao da pišem pismo drugu Kostorovu iz Pariza.

Na zidu ispod prozora male privatne apoteke je velikim bijelim slovima pisalo:

NIJE ZA MENE, TO JA ZA JARANA PITAM

Adi se dugo vremena liječio na odjelu neuropsihijatrije. U decembru 2004. godine pokušava samoubistvo skokom sa drugog sprata. U komi je odvezen u bolnicu. Nekoliko mjeseci kasnije skače na noge sa psihijatrijske klinike i takođe ostaje živ. 18. juna 2006. oko 19:30 sati, u Blažuju na zapadnom izlazu iz Sarajeva desila se teška saobraćajna nesreća. Vozilo Golf 2 kojim je Adi upravljao pod nerazjašnjenim okolnostima skrenulo je u traku na kojoj su se odvijali radovi i pri velikoj brzini zabilo se u betonsku ploču. Adi je zbog teških povreda podlegao na licu mjesta.

Adi Lukovac je rođen 1970. godine u Sarajevu. Bio je tih, prijatan i skroman mladić i jedan od najvećih umjetničkih genija ovoga vremena.

U tebi

slavim istinu kad kažem

da sam tvoj

Jer ne znam ni gdje sam

jer ne ne znam ni ko sam

Jer ne vidim kraj

Kažu tražimo put

u ovoj magli od svijeta

ne poznajem sebe

Izgubljen sam

Kažu tražimo put

ispod mutne vode

kroz napuklo more

svira se kraj

Tek sam se rodio

po prvi put budim se iz sna

Sve sam zavolio

i evo vrijeme je isteklo za nas

Preksinoć, sa subote na nedjelju, nešto iza ponoći na lokalitetu Dolac Malte, tačnije između Malte i Čengić Vile na parkingu između popularne zgrade „kifla“ i prve zgrade u ulici Ferde Hauptmana, drumski razbojnik/ci su obili motorno vozilo marke Golf 3 crne boje. Iz automobila su uredno ukradene slovom i brojem sljedeće stvari: Dvije akustične gitare marke Hohner sa koferima, jedan razvaljeni doboš sa dvije palice, jedna kožna jakna The Ramones crvene boje s dva bedža na reveru, jedna crveno crna karirana košulja, jedne maskirne pantalone, jedan opasač - kuršum redenik, jedna crna beretka sa crvenom petokrakom, jedna muška majica Frank Zappa kratkih rukava, jedne ženske samtane pantalone bež boje, jedna ženska majica Jim Morrison kratkih rukava, jedne ženske martinke ljubičaste boje, jedne ženske čarape Mini Maus ružičaste boje, jedna knjiga Socijalističko samoupravljanje – Edvard Kardelj, jedna marama druga Jasera Arafata, 3 kubanska tompusa, jedne sunčane naočale bez lijevog okna, jedna bočica acetona, jedna krema Nivea, 3 banane, jedna pasta za zube, dvije četkice za zube, 4 konvertibilne marke, zastavica FK Sarajevo, jedan komplet gumica za kosu i jedan celofanski zamotuljak tajnovitog sadržaja. Gospodin iz izvršne vlasti ove mafijaške države koji se nakon 42 minute teturajući pojavio da napravi zapisnik ponašao se bahato, smrdio na bijeli luk i alkohol i preko kurca epohalno konstatovao: “Niste trebali ostavljati te stvari na vidljivom mjestu u automobilu. Dođite u ponedjeljak u stanicu policije pa ćemo vidjeti šta možemo uraditi.“

Zavatoni nije imao živaca i volje da tom čovjekolikom primatu objašnjava da se to sve desilo u razmaku od pola sata dok su bili u zgradi, te da nisu imali potrebu to sve sa sobom da nose jer se na tom mjestu nisu imali namjeru duže zadržati. Calderon je kao i obično producirao neku hemiju i bio potpuno nezainteresovan za dešavanja koja su se odvijala u njegovoj neposrednoj blizini. Bambina je preuzela ulogu pregovarača sa ovom osobom koju je evolucija zaobišla pokušavajući stupiti u komunikaciju baziranu na elementarnoj kulturi i civilizacijskom ponašanju, ali je rapidno odustala od te hrabre inicijative kazavši: „Čika policajac ne bi mi vas više zadržavali, imamo mi svojih problema.“ Sjeli su u auto i otišli kući. Poznato im je samo da razbojnici nisu sa navedenog područja jer bi oni prije orobili Kuću cvijeća i svoju kuću nego ovo auto.

Pošto izvršnu vlast ove mafijaške države zaboli kurac za njih i za njihove stvari, ljudski mole drumskog razbojnika ako ima imalo duše i srca da im svojevoljno vrati njihove stvari koje je nezakonito prisvojio. U slučaju da se razbojnik ogluši na ove molbe, njima ne preostaje ništa drugo nego da formiraju gerilsku kaznenu jedinicu koja će ga u najkraćem mogućem roku locirati, kidnapovati i podvrgnuti metodi gepekovanja. Biće neljudski zavezan za jedno bjelogorično drvo na njemu nepoznatoj lokaciji nekoliko kilometara sjeveroistočno od Baščaršije i njegovo tijelo će pod okriljem noći biti izloženo bolu a njegova duša patnji. Jer bolje da je crnoga đavola za muda ugrizao nego što je ovim mladim ljudima, poštenim građanima ukrao nešto što za njih ima više sentimentalnu nego materijalnu vrijednost.

U kupatilu on prima savete
u ogledalu nalazi poruke
Iz tuša šibaju ga krvave
kadine mirisne groznice
Na telu nema više tragova
na hijacint mu koža podseća
Ružinim uljem sad je pomazan
crvenom kosom glavu pokriva
Sve muzike neka gore sviraju
sva neba neka sada budu tu
Za mesec mandoline umiru
majke i očevi se smenjuju
Moja si moja si
Spasi mi utješitelju blagi
pojušćija ti aliluja

Bambina je ležala na trosjedu na desnom boku i naglas čitala francusku poeziju. Dugoprugaš Prudnjikov je kroz slamku ušmrkao dva-tri uredno poslagana retka očaravajuće dobrog spida, otpakovao još jedan predobar panj vutre i uzeo plavu rizlu. Zavatoni se češao po nosu i nije kvalitetno duvao brat bratu tri godine. Mršavi Calderon duge kose do guzice je potrbuške ležao na podu u gaćama pored akustične gitare i prve ploče Električnog Orgazma u nekom čudnom polukomatoznom stanju. Duž cijelog Calderonovog kičmenog stuba proteže se ogromna tetovaža Kristovog raspela. Isusove ruke probijene čavlima završavaju se na njegovim ramenima uz natpis IESVS·NAZARENVS·REX·IVDÆORVM (Isus Nazarećanin, kralj židovski)

Zavatoni reče – Nemoj više rolat, donesi kantu, iglu i nož da napravim ovu flašu – prazna plastična flaša od dva litra je stajala na stolu.

Prudnjikov je donio kantu s vodom, iglu i nož. Zavatoni je uzeo celofan od cigara, napravio kapicu, probušio rupice i odrezao donji dio flaše.

- Jesi povadio sve sjemenke? – Zavatoni je uvijek držao do toga da se sve do zadnje sjemenke odstrane jer mogu uticati na reproduktivno zdravlje konzumenta.

- Jesam – odgovori Prudnjikov.

Bambina je i dalje naglas čitala francusku poeziju.

- Jebo mater, bolje pet godina života u raju nego sedamdeset i pet kao neki činovničić u nekakvoj firmi, kojem na kraju otkaže i prostata pa piša pod sebe i samo maltretira okolinu – tiho će Zavatoni nježno trpajući travu pomiješanu s duhanom u celofansku kapicu koja je bila spremna da se stavi na glavicu flaše.

- Jeste. Kanta je bog – reče Prudnjikov brišući u isto vrijeme nos i suzne oči.

- Iz vode se rađa život. Voda pokreće svijet i vodi se vraćamo. Jedni pričaju o vjeri. Drugi pričaju o usranoj mistici i nekoj jebenoj meditaciji. Nabijem ih na kurac. Zašto da provedem godine žmireći satima svaki dan meditirajući ili se nekome moleći? Kome? Ovom jadnom mućeniku što je zbog nas izdahnuo u najgorim mukama? – pa prstom pokaza na leđa Calderona – To je apsurd. I za šta da se molim? Za malo svjetla između očiju, za osjećaj opuštenosti i duhovnog blagostanja, ili bolju probavu? Što će meni ta sranja kada sa četiri-pet izvučenih kanti doživljavam blaženstvo koje se ne može nazvati nikako osim božanskim. Jel tako?

Spucan očaravajuće dobrim spidom, Prudnjikov je vlažnih iskolačenih očiju i slinavog nosa samo šutio i gledao u Zavatonija praveći nekontrolisane pokrete rukama.

Bambina je i dalje neprestano naglas čitala francusku poeziju.

Prudnjikov i Zavatoni dovukoše kantu do balkonskih vrata, sjedoše na pod i ovom jedinstvenom metodom pristupiše materiji pronalska puta.

- Calderon, ustaj – reče Prudnjikov nekim glasom bez intonacije samo što ne prsnu zadržavajući dim u plućima.

Calderon je kao mrtav nepomično ležao.

- Pusti ga još malo. Sam će se motorizovat – u četvrtu Zavatoni natrpa čistaka u celofančić i kroz vodu napravi par krugova flašom dok dim u njoj ne postade gust kao sarajevska magla.

- Postoji samo jedna tektonska sila koja je dovoljno jaka da može iznutra, skroz dole, u korijenu, potkopati egoizam. I de fakto ga potkopava. Razvaljuje ga načisto. A ta sila je ljubav, i to spolna ljubav. Nikakav bog. Svaka ljubav je ispoljavanje sposobnosti, prevazilaženje granica svoga datoga pojavnog bića, sposobnosti da se živi ne samo u svom nego i u drugom biću. To je vrlo jednostavna smisao čovjekova bitka. Mi smo jedno drugom bog. Nikakva apstraktna doktrina. Neka me sad odmah ako treba ova kanta sa životom rastavi – Zavatoni završi svoj ničim izazvan monolog na koljenima iznad kante dok su mu centralnim nervnim sistemom pičile munje ognjene a mozak tutnjao od grmljavine. Sklopi oči ustima uranjajući flašu pa je izvuče cijelu do vodene površine kao da udiše planinski zrak.

Prudnjikov otvori čokoladu a Calderon, više mrtav nego hladan, nakon dva sata s poda zakrklja – Vi mislite bunca malarija? To je bilo, bilo u Odesi. Doći u četiri rekla je Marija. Osam, devet, deset. Marija hoćeš li me takvog? Marija. Marija vasiona spava.

A Bambina, taj ženski aspekt Zavatonijeva višeg bića je konačno sklopivši knjigu zakrvavljenih očiju samo kazala – Moi je veux crever la main sur le coeur. Vodi me, vodi me. Vodi me na vodu – i prigrlivši jastuk okrenula se na lijevi bok. Kiša je počela udarati u prozore.

Rigidna manipulacija

Istorijskih fakata falsifikacija

Sistematizacija

Vjerom lažna deklaracija

Božijeg imena satanizacija

Insinuacija

Zlih duhova reanimacija

Ratnih zločina relativizacija

Glorifikacija

Zemlje i etnije privatizacija

Drugih naroda generalizacija

Stigmatizacija

Tolerancije imitacija

Netrpeljivosti rekuperacija

Srpska i hrvatska separacija

Državno bošnjačka unitarizacija

Majorizacija

U školama djece segregacija

Nacionalista nova generacija

Otvorena fašizma institucionalizacija

Ljudskog bića diskriminacija

Političkih lidera relaksacija

Antisemitizacija

kao zajednička specijalizacija

Univerzitet kriminalna organizacija

Profesora i svodnika sinhronizacija

Kupleraja institucija

Za ocjenu legalna prostitucija

Bolesno mazohistična nacija

Intelektualna impotencija

Mentalnih patuljaka grupacija

Društva teška devijacija

Maloljetnička delikvencija

Hitne pomoći rotacija

Univerzalnih vrijednosti devalvacija

Zdravog razuma kapitulacija

Normalnom čovjeku šizoidna situacija

Ovom piscu zajebancija i inspiracija

U subotu su me na parkingu ispred zgrade s dva ogromna bordo bijela barjaka na autima čekali Mia, dajdža, moja djevojka i ostala raja da popijemo pivu u Kralja Tomislava prije nego krenemo put Koševa. Vođen opsesivnom željom da što prije u ormaru pronađem sveti šal, jedan visi na vratima tog istog ormara a ovaj drugi je bio negdje gore u unutrašnjosti zaguran, na glavu mi se sruči neka kutija pa iz nje ispade prozirna plastična kesa puna kaubojaca i indijanaca koje mi je poklonio Miki prije dvadeset godina. Na dnu kutije je bio i cijeli sličicama popunjen album Svjetskog fudbalskog prvenstva Italija 1990. Zadnja reprezentacija Jugoslavije pod vodstvom jednog od najvećih trenera koji su hodali kuglom zemaljskom, Ivice Osima Švabe, je igrala u epskom četvrtfinalu protiv aktuelnog prvaka svijeta Argentine. Već negdje od 30. minute igrali smo s igračem manje jer je Šabanadžović potpuno neopravdano, u želji da ga spriječi da priđe našem golu, dobio drugi žuti nakon faula nad Maradonom. I pored toga mogli smo ih uzeti da je fudbalski bog Pape zabio onaj zicer sa pet metara u drugom poluvremenu, i da je Dejo genije koji je ušao sa klupe zamijenivši ga u onoj gol šansi u prvom produžetku poslao loptu u mrežu a ne u pičku materinu. Moj stari i dajdža su tog junskog dana uzalud psovali sve živo i lupali glavom od zid. Završilo se 0-0 i zijanili smo na penale 3-2. Piksi je fulio cijeli gol a Brnoviću i Hadžibegiću je Gojkočea odbranio. Ostala je jedina utjeha to da je Ivković skinuo penal drugom fudbalskom bogu Maradoni koji je uputio jedan rezantan pičkasti šut najgori u svojoj karijeri, a ovom nije preostalo ništa drugo nego da tu loptu ne samo odbrani nego i uhvati. Sjedoh na pod i krenuh nabrzaka da kupim one plastične čikce koji se razletiše svuda po sobi. Miroslava, Mikija, se sjećam onako ko kroz maglu, ali nekih bitnih detalja sasvim dobro i dovoljno da ga pamtim sve dok mi se kosti u zemlju ne spuste. Miki je bio jedan od najboljih drugova moga dajdže zvanog Čupo. Generacija 1967. Visok, mršav, blago kukastog nosa, krupnih crnih očiju, visokog čela i duže crne kose koja mu je uvijek uredno stajala iza ušiju. Živio je u našem haustoru na osmom spratu i uvijek je nosio teksas jaknu Sex Pistols. Oženio se vrlo mlad, sa dvadeset i četiri, i te iste godine u avgustu mjesecu dobio kćerku Miu. Tada sam prvi put u životu ispred zgrade izišao sam bez da je negdje u blizini bila mama, tata ili dajdža Čupo, sam sa Mikijem. Poveo me za ruku čak preko glavne ulice da mi kupi sladoled. Prešli smo nekih pedesetak metara koji su meni izgledali kao kilometri i ušli u granap. Miki je rekao teti prodavačici – Daj nam dva sladoleda u loptici – a ja sam se sav važan meškoljio uz Mikijeve noge dok me je on rukom milovao po glavi. Teta prodavačica nam je iz frižidera donijela dvije loptice, na šta je Miki reagovao – Nemoj nam ba ove plave. Imaš li naše, bordo? - Te loptice su bile plave boje, a samo jedna kockica je bila bijela kojom se ujedno i otvarala loptica. Teta prodavačica je rekla da ima samo te i da drugih nema, a Miki odbrusi na šaljiv način – E sad nećemo nikako te! Daj nam one na štapiću – pogleda u mene smješkajući se pa me opet priljubi uz sebe, a ja sam se propinjao na prste sklanjajući kosu s očiju da vidim šta se dešava gore gdje je teta prodavačica Mikiju spustila nove sladolede na štapiću a on njoj pare, u svijetu koji je meni bio nedokučiv. Vratili smo se kući istim putem ulicom ližući sladoled koji je bio pravo dobar. Miki i Čupo su najbolje igrali lopte u raji i po vazdan su svirali u podrumu sa svojim bendom. Njih dvojica su bili pravi fudbalski velemajstori. Sva raja iz našeg kvarta, a svi smo listom naravno navijali za Sarajevo, bi se okupila kad bi se u parku igrala neka tekma i divili se potezima ovog genijalnog dvojca. Ja i moji drugari smo bili njihovi najvatreniji navijači. Svaka tekma za nas bila je nešto posebno, a ako bi nam se ukazala prilika da uletimo u teren i koji put šutnemo loptu dok se oni odmaraju, što je ipak bila rijetkost, od radosti bi popadali u nesvijest. Sjećam se jedne tekme kada je po završetku Miki otišao u granap i preko parkinga se vratio sa velikom flašom soka u rukama. Ostalu raju, igrače koji su sjedili na haustoru umorni dok im je znoj kipio niz lica taj prizor je oduševio. Ali prije nego što dođe na sami haustor, Miki zastade i uradi nešto što se prepričava i dan danas, odvrnu čep i pljunu u flašu. Zatim sa približi i upita sa svojim neizostavnim osmijehom na licu dižući flašu visoko u zrak svesrdno nudeći – E raja, hoće li ko!? – Tada je nastao opšti smijeh, uz poneko negodovanje. Onda se Miki vrati na parking i iza jednog auta s asfalta podiže novu veliku flašu soka koju je samo par trenutaka ranije neprimjetno spustio. Naravno, niko nije ostao uskraćen za Mikijev sok, iako je onu prvu flašu morao popiti sam. Jednog dana moji drugari i ja smo iskoristili vrijeme dok je park bio prazan pa smo šutali loptu glumeći Mikija i Čupu pokušavajući izvesti neke njihove fudbalske marifetluke. Tada se odnekud pojavi neka nama skroz nepoznata raja, predvođena jednim skroz nakratko ošišanim zdepastim žutim glavonjom i otjeraše nas sa igrališta uz par čvoka koje su odsjele na našim malim nedužnim glavicama i nekoliko riječi jednog od ađutanata – Haj sad mrš odavde, razgulite! Nije prošla ni minuta, kad se u parku poput meteora iz nekog procjepa između vremena i prostora pojavi Miki. Tada sam prvi put u životu vidio kako čovječiji nos puca ko ping pong loptica, a krv iz njega zalipta ko voda iz česme. A sve to pred naletima štoceva našeg Mikija. Na kraju je i zdepastog žutog glavonju i njegova sva tri ađutanta nabio nogom u guzicu dok su bježali glavom bez obzira rukama prekrivajući krvavo lice. Mi smo likovali šireći ruke i hrleći mu u zagrljaj. Nekoliko mjeseci poslije nastupi zadnja godina onih Andrićevih pedeset. Vrijeme kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati. Vakat zbog kojeg je i njegov Maks Levenfeld pobjegao odavde. Miki nije šutio, nije se obogatio, a nije ni pobjegao. Miroslav je samo položio život pred Čupinim očima na Pofalićima 16. maja 1992. u svojoj teksas jakni Sex Pistols. Mia je danas odrasla djevojka od punih dvadeset ljeta u avgustu mjesecu. Divno djevojče lijepog osmijeha i krupnih crnih očiju. Sa mamom i danas živi u našem starom kvartu. Malo milo dijete koje je odrastalo zajedno sa mnom, koju sam kad sam malo porastao za ruku vodio u granap da joj kupim sladoled i čunga lunga žvake dok me je ona čvrsto rukama stezala oko struka na stomak mi naslanjajući svoju malu lijepu čupavu glavicu. Prošle godine je upisala Akademiju likovnih umjetnosti. Leti vrijeme u pičku materinu, ko ona Dejina lopta preko prečke Gojkočeinog gola. Proleti dok si reko Pape, ili Miki. A fudbal se ovdje više i ne igra ali se Sarajevo i dalje voli i bodri, s igračem manje.

Oh nebesa. Spasa nam nema, propasti nećemo – reče Zavatoni sam sebi, sjedeći u ćošku na visokoj maskirnoj barskoj stolici ispod zapovijesti Maršala Tita povodom oslobođenja Sarajeva koja je visila na zidu, naslonjen lijevim laktom na stol, praveći istom rukom oslonac za glavu nagnutu nad dnevnom štampom. Sklopi novine i baci ih u stranu.

- Možeš li naplatiti molim te – pozva konobaricu.

- To je plaćeno – reče ona približavajući se stolu.

- Kako je plaćeno? – upita Zavatoni iznenađen.

Konobarica se šeretski nasmija i odgovori – Fino, plaćeno – namignu desnim okom uz kratki trzaj glavom u lijevu stranu – To je od mene danas. Niste vi nama svako.

- Ma dobro, ali ... – Zavatoni se nađe u nezgodnoj situaciji.

- Nema ništa ali. Plaćeno. Gotovo i kraj – konobarica je bila istrajna u svojoj namjeri da taj dan plati produženu koju je popio Zavatoni i nes kafu koju je kušala Bambina.

- Hajde dobro. Hvala ti – zahvali se Zavatoni stidljivim glasom.

Bambina se vratila iz toaleta.

- Idemo li? – upita Bambina, nekulturno brišući mokre ruke od guzove.

- Idemo – odgovori Zavatoni.

- Jesmo li platili?

- Nismo. Platila konobarica.

- Konobarica? Što?

- Pa zato što sam je ja očarao samom svojom pojavom – našali se Zavatoni.

- Ha – ha – Bambina se na to ironično nasmija - Ozbiljo, jesmo li platili?

- Nismo ba. Častila nas konobarica. Sad mi rekla dok si ti bila u wc-u. Valjda nas vidjela kako sirotinjski prebiremo po ovoj sići.

- Ćuj to. Hajd super, hvala joj. Sad možemo kupiti i Eurokrem Blok i Fantu od dva litra – obradova se Bambina.

- I ostat će nam još jedno 70 feninga – reče Zavatoni – Samo se ti mene drži Bambina. Danas smo popili kafu đaba, a sutra ko zna šta.

Mahnuše konobarici i zaputiše se u granap.